Dana 12.04.2016. održao se susret s piscem Božidarom Prosenjakom. Susretu su prisustvovali učenici sedmog razreda, a kako ja idem u 6. razred, iskreno se zahvaljujem knjižničarki što mi je dopustila da i ja dođem. Pitate se, zašto? Zato što je taj susret bio nešto predivno.

Naravno da je većina nas očekivala dosadno i monotono izlaganje piščevih djela, o kojem ćemo vjerojatno morati napisati dosadan osvrt. Ukratko, očekivali smo samo gnjavažu.No, krivo smo očekivali! Pisac gotovo uopće nije govorio o svojim djelima.Gospodin Prosenjak pričao nam je o svom životu, svom djetinjstvu, svojim greškama, svojim mislima, stavovima i osjećajima. U svari, pričao nam je o onome što smo željeli slušati. Dotakao je sve teme o kojima mi volimo pričati, od ljubavi pa sve do smiješnih situacija iz djetinjstva, a u svemu tome nam je poručio da moramo biti svoji, i da u svemu prvo moramo krenuti od  sebe.Dok je pričao, slušali smo ga bez daha, i doimalo se kao da nas je začarao svojim čarobnim štapićem riječi.Poslije sam ga upitala, kako je shvatio što nam treba govoriti?Gospodin Prosenjak je rekao da je to shvatio na jednom susretu."Djeci nitko ne govori istinu“ rekao je, a zatim i nadodao: "Glad duše pravi veći nered od  gladi želudca“.

Zapravo, na ovom susretu ja sam više naučila nego iz polovine knjiga koje sam pročitala.Božidar Prosenjak nam je sve objasnio tako da smo shvatili i zapamtili sve što nam je želio poručiti, a glavna poruka je bila ta da ako budemo svoji, možemo učiniti baš sve. Zato je meni izuzetno drago što sam mogla prisustvovati ovom susretu i što sam upoznala pisca i književnika Božidara Prosenjaka, jer su me njegove riječi u svakom smislu učinile sretnijom osobom. (Saša Krajnović)